cakum pakum

nedjelja, 26.11.2006.

Ja, Batman

Ko kaže da ja ne bi voljela biti i Batman?
Crno je ionako uvijek u modi. A ne moraš više kupovati ni deterdžent za bijelo. Kad je frka raširiš krila i zbrišeš. Ako je kolona na Savskom mostu, preletiš.

Danju bi spavala. Prespavala bi svu gužvu na poslu i sve subotnje nabavke. Ionako mi ne bi trebalo deset jaja i svježi sir s placa. Batmani to ne jedu. Prespavala bi modu čizmica, minica i novog MaxFactorovog pudera. I to u crnom plaštu i s maskom na licu. Prespavala bi i sve domaće zadaće, kontrolne preglede u Klaićevoj i roditeljske sastanke. Tate i Batmani spavaju za vrijeme roditeljskih.

Noću bi plašila šeficu tako da sutradan ne bi bila ni za što. Malo je pre-hiperaktivna. Kolegica mi je na izmaku snaga. A draga je. Kolegica, mislim. Sa prvim sutonom budila bi se, odmorna i spremna na puste ulice, na slobodne klupe u parkovima, na slobodnoj kupaonici u vlastitom stanu i na baš-me-briga opciji za hrpu neispeglanog veša.

Više mi ne bi prigovarali za subotnji poslijepodnevni počinak. Batman spava bila bi normalna pojava.
Buduća snaha me ne bi morala po skrivečki zvati Starim Batmanom. Mogla bi se derati iz sveg glasa. Ja bi ionako spavala.

Baš me neki umor uhvatio.
Di treba potpisati za ovo?

utorak, 21.11.2006.

Vila bez krila

Jednom u godini sam Krampus, Djed Božičnjak, Isusek i Sveti Nikola. Jednom u godini mogu odglumiti i muškarca. Nekako se svi oni nagruvaju u jednom mjesecu, pa cijeli taj mjesec glumatam. Ne navlačim na sebe crvena odijela, ne keljim brkove i brade, ne stavljam rogove na glavu. Prošetam gradom, zavirim u izloge, nazovem dostavljača igrica. Razvijem neku davno zaboravljenu sliku.
Za ovu ulogu sam potpisala na doživotno. Uživim se u lik već prema tome koji je datum u mjesecu. I koji je lik na redu. Toliko se uživim da i sama počnem vjerovati u njihovo noćno obilaženje, spuštanje niz dimnjake i pregledavanje izglancanih čizmica.
Iako moji klinci već dugo znaju da ta škvadra nema običaj ići noću u pohode, ja se ne dam zbuniti. I dalje ih uvjeravam da Isusek neće dolazit dok njihova soba nije pospremljena, zvonim malenim zvoncem kao znak da je on bio ovdje, šuljam se noću do cipela, tenisica i marti postavljenih na svaki prozor u stanu, skrivam šibe kupljene na povratku s posla i izmišljavam da sam žedna ako me uhvate u noćnom bauljanju na tajnom zadatku.

Oni se prave da mi vjeruju i samo čujem kako navečer šapuću uzbuđeni zbog neizvjesnosti. Dugo u noć neće moći zaspati. Na kraju će i sami, na tren, povjerovati da Sveti Nikola daruje dobru djecu i da tek rođeni Isus može pod naš bor donesti nove sanjke. Nekoliko puta veće od njega samog.


Nekoliko puta u godini sam Zubić Vila. Već po potrebi, kako koji mliječni zub ispada. Čudno je kako će zaboraviti novu jaknu u školi, dati psu friške vode, zadaću na dvadeset sedmoj stranici vježbenice iz matematike, a nikada neće zaboraviti staviti zubić ispod jastuka. I neće zaboraviti pripomenuti kako je mali bijeli pod jastukom. Baš je đeparac potrošen na nove nogometne sličice, na kartu za kino, na Pepsi iz kvartovskog kućana. I dobro da je klimavac baš danas ispao. Deset, dvadeset kuna u zamjenu za otpali zub, odlična je zarada.

Prije sna nazvat će me svojom Vilom. Da slučajno ne zaboravim svoju noćnu misiju. I zaspat će s mislima o ljepotici u blještavo bijeloj haljini sa čarobnim štapićem u ruci.
Ujutro će prvo ruku zavući pod jastuk. Ako slučajno zaboravim uzeti zubić reći će mi da sam smotana. Prebrojat će izgužvane novčanice i baš svaki put biti sretni.
Još bosonogi dotrčat će do mene i zagrliti me. Dobit ću u pusu. Reći će mi: „Hvala ti, Vilo moja“, a ja ću s osmijehom na usnama odjuriti na posao.

Jučer navečer ispala je četvorka dolje desno.
Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno.

petak, 17.11.2006.

A je to

Iz prizemlja oni izgledaju sasvim mali. Dva čovječuljka u plavim radnim odijelima. Čak se odozdo ne primjećuje da su im kombinezoni flekavi i da su džepovi popustili na šavu. Samo se vide dvije siluete koje se pomiću, podižu i spuštaju ruke. Kao u nijemom filmu.
Gledatelj iz prizemlja ne zna da ovaj posao danas mora biti dovršen. Da je ugovorom tako rečeno. Da je utrošeno previše novaca u materijal. Da je novac i posuđen. I da sve to treba završiti vratiti novac i još ponešto zaraditi. Bar za novi kombinezon, kako bi se opet mogao šerafnciger zataknuti za džep, popeti se na novi krov i postaviti novu satelitsku antenu. Tako je rečeno novim ugovorom.
-Vidiš one oblake tamo?
-Samo da tako ostane. Dodaj mi kombinirke.

Razvlače se kablovi. Žice vire na sve strane. Struja. Bušilica. Otklopljena kutijica s borerima. Dimnjak im najviše paše za postaviti nosač.

Vjetar se diže. Nosi ono malo laganog materijala. Kao po dogovoru pokreti im postaju užurbaniji. Vješto uigrani, ali nikad dovoljno spremni na nove prepreke. Vjetar postaje sve jači.
-Samo da tako ostane.

Borer pogađa armaturu. Psovke. Vjetar prevrće kutijicu s borerima. Psovke. Pokreti su nespretno brzi. Počinje sipiti sitna kišica.
-Samo da tako ostane.

Bušenje nove rupe. Provlačenje kablova. Spajanje. Onaj koji od njih dvoje nosi naočale nastavlja raditi spuštene glave. Mrzi kad mu naočale pokisnu. Uvijek mu padnu na pamet one sa ugrađenim brisačima. Smijao bi se tome da ne žuri. Pada kiša nošena vjetrom.
-Samo da tako ostane.

Ramena se podižu. Kao da vrat ne postoji. Da bar on ostane suh. Ruke užurbano rade, ali mozak više ne prati pokrete. Ispadaju kliješta. Psovke. Pomak se sa svakom kapljicom čini minimalnim. Više nema niti jednog gledatelja u prizemlju.
-Samo da tako ostane

Osjećaj mržnje prema Vakuli, Sijerkoviću i Picekici. Samo da Njega ne okrive za ovo. Još bi moglo i zagrmiti, ako se naljuti. Bušilica mora ostati suha.
-Samo da tako ostane.

Prilijepljen i posljednji komad odjeće za kožu. Pogled se sužuje sve više. Brisanje kapi sa lica ne pomaže. Psovke ne pomažu.
-Samo da sjekire ne počnu padati.

ponedjeljak, 13.11.2006.

Fly Or Die

Rezukcam nekaj u kuhinji. Mali udav harači po internetu. Velim mu da je sroljo, onak, usput i s puno ljubavi.

-Mama, kak se na engleskom piše snuker?
-S N O O K E R

Mrmlja nešto, nešto mu ne paše.
I evo ga opet:
-Mama, koja je tvoja mail adresa?
-cakumpakum@gmail.com, pisat ćeš mi?
Opet nešto mrmlja.

Sutradan, otvaram mail. Možda ima nešto osim viagre.
Zablejim se u naziv pošijaoca. FlyOrDie. 'Bate! Sad mi već šalju i reklame za novi Always s krilcima?!
I onda skužim.
Mali udav se morao registrirat na toj stranici da može igrati snooker.
Stigla je potvrda o registraciji s podacima koje je unio.
Korisničko ime: SROLJO

Moram prestat s tim nadimcima.

srijeda, 08.11.2006.

Obična ljubavna pjesma

Zvono na portafonu prenulo ju je iz razmišljanja pred upaljenim televizorom, uopće ne znajući koja je emisija trenutno na rasporedu. Istog trena dlanovi su joj se počeli znojiti i srce brže kucati. Baš kao i davno prije, baš kao i uvijek kad bi ga vidjela.

Iz bijele slušalice obješene na zid čula je poznati glas:
-Serviser kućanskih aparata-uvijek se volio šaliti.
I uvijek je znao što će ju nasmijati.

Srce joj je sve brže lupalo, dok je čekala da se tih par stepenica popne do njenog stana. Prošlo je i previše vremena od posljednjeg susreta, od posljednjeg zagrljaja, od posljednjeg poljupca i njegovih riječi koje su zvučale kao u onoj pjesmi.. „…da sve je gotovo, da nema više i da mi nismo jedno za drugo…“

Smiješak na njenim usnama dao mu je do znanja da joj je drago da ga vidi, a ruke u džepu traperica skrivale su nervozu. U istom trenu proletjelo joj je tisuću sretnih trenutaka provedenih zajedno s njim. I još tisuću slatkih riječi izmijenjenih s njim. I još…
I dok su sjedili jedno pored drugoga, činili su se kao stari dobri prijatelji, koji prepričavaju sve ono što im se dogodilo otkako se nisu vidjeli. I lijepo i ružno. Pa čak i ono što trenutno osjećaju i kroz kakve trnovite staze prolaze. A prolaze ih oboje. Samo, ovaj put, svatko svojom stazom, koje se, eto, rijetko isprepletu.
Svako malo pogledavao je na zaslon mobitela. Uvijek je to radio.

Upijala je svaku njegovu riječ, ali nije mogla prestati razmišljati kako život može biti okrutan, nepravedan i kako je teško za povjerovati da onaj, koji savršeno pristaje njenom karakteru na ovoj zemaljskoj kugli, ipak ne živi negdje u Indoneziji, već sasvim blizu. Tu, u selu pokraj njenog.

Mjesecima su joj nedostajali njegovi dodiri, poruke nježnosti, želje za dobro jutro i samo jednom rečeno „Volim te“. Mjesecima je stiskala šalicu koju je dobila na poklon i čuvala je uz poruku: „Ti si dobila počasno mjesto u mom srcu“. Šalica je dobila počasno mjesto na njenom radnom stolu, a on, počasno mjesto u njenom životu.

Na radiju je svirala „Obična ljubavna pjesma“. I ovo je bila sasvim obična ljubavna priča. Obična za nekoga tko nije bio glavni lik. Za nju, to je bila priča koja se više nikada neće napisati. Bar ne s toliko prekrasnih trenutaka, opisa žutih maslačaka na zelenoj livadi i neostvarene želje da zajedno, sijedih vlasi, sjedeći na klupi staračkog doma, drže se za ruke i gledaju u onu čokoladu s rižom, kako se topi na proljetnom suncu i šute zadovoljni što su ostvarili svoj san.

Slušala ga je kako priča o običnim životnim situacijama. O poslu. O motoru kojeg je kupio. O planovima za uređenje kuće. O snovima da bar jednom dobije dobitnu kombinaciju na lotu. O njegovim besanim noćima. Novougrađenom klima uređaju u dnevnoj sobi. Psu koji je po dvadesetpeti put pobjegao iz dvorišta. O tome kako je nesretan. I kako mu baš paše ova kombinacija sladoleda od vanilije i čokolade.
Tog trenutka shvatila je, da više nikada neće imati one leptiriće u trbuhu kada ju primi za ruku i poljubi u dlan. Shvatio je i on. Uostalom, to je i bila njegova želja.

Ostatak večeri proveli su sjedeći jedno pored drugog, buljeći u stišani televizor i slušajući pjesme sa radija. Bile su lagane i nježne. Baš onakve kakve su zajedno, davno prije, voljeli slušati. Privukao ju je sebi bliže. Zagrlio ju i mrsio joj plavu kosu. Gotovo je mogla čuti lupanje njegovog srca. I čula bi ga, da na radiju nije svirala „Obična ljubavna pjesma“.
-Znaš, ovo mi nedostaje-konačno je prekinuo šutnju.
-Znam
-I nedostaje mi stisnuti se, kao nekada, uz tebe usred noći kad ne mogu zaspati
-Znam
-Još uvijek si lijepa. Još uvijek isto mirišeš.

Njena je glava bila na njegovom ramenu, pa nije mogao vidjeti suzu.
Ali, shvatio je da njena šutnja znači isto ono što bi najveći pjesnik mogao napisati o ljubavi.

Još jednom je pogledao na zaslon mobitela. Još jednom ju je pogledao.
-Moram ići.

Nije morao. Znala je to. Ali, nije ga htjela zadržavati. Željela je prošlost ostaviti u prošlosti. A sadašnjosti dozvoliti da se tih trenutaka prisjeća sa osmijehom na usnama. Baš svaki put.

Na hodniku ju je zagrlio i zavukao joj ruke pod majicu. Stisnula se uz njegovo toplo tijelo. Nisu se ni mazili,ni poljubili za rastanak. Samo su se grlili. Dugo. Jako dugo.
-Još uvijek si lijepa, znaš?- rekao je, jer nije znao što bi rekao.

Nije ni ona znala.
Šutila je i samo ga još jače zagrlila.
Stajali su tako na hodniku kao dva prijatelja koja se rastaju na dulje vrijeme i koji znaju da će ovaj rastanak pamtiti zauvijek.

Na radiju je svirala neka druga pjesma.

petak, 03.11.2006.

Nestao je onaj dječji smijeh

Odgurnem odškrinuta vrata kupaonice. Poznate pločice. Već odavno se takve ne proizvode. I na zidu su još uvijek one iste. Svijetloplave. Takvih još samo ima u bazenima.

U toj je kući samo kupaonica ostala nepromijenjena. Od djetinjstva do sada.
U kuhinji je novi štednjak, moderna napa i nove zavjese. U blagovaonici je novi stol i tepih. Za jedno osamnaest nijansi presvijetli za taj prostor. U dnevnoj sobi svašta nešto novo. Dovoljno je velika da stane cijeli jedan odjel novog namještaja prodajnog salona paviljona 15 Zagrebačkog velesajma.

Ali kupaonica čak i miriši kao prije. Tu nas je mama kupala. Brata i mene. I to samo subotom. Kada se punila do vrha. Da potvrdimo Arhimedov zakon. Mada nismo imali pojma ko je taj tip. I kaj on oće.
Infra grijalica postavljena pri stropu dovoljno je zagrijala tih par kvadrata u sedam minuta.
Dječji smijeh. Špricanje.

I baš uvijek sam ja morala prva van iz kade. Baš uvijek sam ja bila mlađa. I prva prati zube. Ručnik je bio prugasti. Smeđe-drap.
Na veš mašini bijela krpa sa crvenim obrubom. Uopće se ne uklapa sa bojom pločica na zidu. Niti sa onima na podu. A opet je tako toplo tu.



Kako sam samo ponosno lamatala četkicom po zubima. Bila sam stvarno uvjerena da ih dobro perem.



Na veš mašini je još uvijek ista bijela krpa sa crvenim obrubom, na krpi poznati deterđent. Plavi Radion. Kada koja više nije tako velika, kao nekada. Samo je malo više požutila na mjestu gdje voda otječe. I prugasti ručnik. Smeđe-drap.
Kao da je ovdje vrijeme stalo. Samo je onaj dječji smijeh negdje nestao.

-Mama, još uvijek stigne nešto biti od mene. Vidjet ćeš…

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?